Na mjestu pronalaska tijela utvrđuju se okolnosti događaja i identitet pronađene osobe, kao s kakve zlokobne i za te svrhe pokvarene crne ploče, ponavljaju se hladne i suhoparne riječi glasnogovornika jednako crne kronike, kojima eho prijašnje eksplozije i one koja će se tek dogoditi i ne ostavlja mogućnost drukčijeg pristupa jednoj tragediji, u kojoj je svoj život skončao još jedan hrvatski branitelj, stoji u otvorenom pismu Marija Tomasovića, predsjednika splitske Hvidre.
Lakonski odgovor
“Po istom obrascu, po istoj inerciji i po istoj naslutivoj logici i oni kojima se to priopćava sve naviknutije, sve ravnodušnije i sve mirnije primaju vijesti s takvim tužnim epilogom.
Na dan Oluje u Vodicama, u oluji nepravdi i u oceanu samoće, u zenitu života ugasio se život još jednog hrvatskog branitelja koji je umjesto slavljeničko-prigodničarskog druženja radije izabrao nebesko druženje sa 174 preminula viteza u olujnom jurišu ljeta Gospodnjega 1995-te.
Osim slijeganja ramenima i tupog zurenja u ništa što možemo reći njegovoj ucviljenoj obitelji? Hoćemo li po prije spomenutom obrascu, po istoj inerciji i po istoj naslutivoj logici optužiti institucije sistema kako su, eto, opet zakazale i kako su propustile obaviti svoj posao?
Koje institucije, koji posao i za koga? To je izgovor i lakonski odgovor kojim se neutralizira i poništava odgovornost nadležnih, a istodobno relativizira dubina smrti i strahota žrtve.
Devetnaest godina nakon završetka Domovinskog rata nalazimo se u svojevrsnoj slijepoj ulici koju odgovorni u vrhu vlasti, kako one jučer tako i ove danas, ne žele otvoriti kako bi kolone nesretnika i očajnika imale nadu i vidjele izlaz.
Oni kojima su ispitivanja javnog mnijenja važnija od sudbine naroda i kojima su beskonačni sljedovi izbora važniji od prosperiteta zemlje ne mogu naslutiti, a kamoli osjetiti muku i agoniju zgrčenog prsta na okidaču, tu zadnju stepenicu prije polaska u nebesku vječnost.
Gospodo, cijela je brigada hrvatskih branitelja izginula nakon rata! Shvaćate li vi to?!
U nekoj normalnoj zemlji sva bi zvona zvonila na uzbunu i nitko ne bi imao mira dok se ne prekine taj niz zlokobne smrti.
Ovdje, kako vidimo, sve su institucije stavljene u pripravnost nakon pada jednog zastarjelog i rashodovanog vojnog zrakoplova, kojega bi institucije, da išta rade, još lani uništile na zemlji i odvezli na otpad.
Vapaj s usana
Koliko li će povjerenstava biti osnovano i koliko li će se izvješća napisati o starom i nepotrebnom ruskom vojnom zrakoplovu, a koje će i kakvo povjerenstvo biti osnovano i kakva će izvješća zatražiti nadležni o ovoj vodičkoj tragediji?
Što je najgore u ovoj priči ovdje nema dileme.
Dragi moji suborci i ratni prijatelji, ove opominjuće riječi su i vapaj s vaših usana.
Kao vaš suborac i brat po oružju želio bih da u besanim noćima uz krunicu zagrlite molitvom i one među nama koji najviše pate i koji najviše krvare u samoći i ostavljenosti.
Njihova sudbina na jedan način ovisi i o nama jednako kao i u ratu kada smo u smrtnim opasnostima čuvali leđa jedni drugima.
Život je jedan i darovan je od Boga. Ako je već sudbina htjela da žrtvu života ne prinesemo na oltar Domovine u ratu, smognimo snage u zajedništvu i miru kako bi ova naša Hrvatska zajedno s nama živima bila po mjeri snova naših poginulih i umrlih prijatelja”, napisao je Tomasović.
MARIO TOMASOVIĆ
SNIMIO BOŽIDAR VUKIČEVIĆ / CROPIX
