Branitelji na hladnom zagrebačkom asfaltu jedni su od rijetkih koji koračaju, no i njima je davno smješteno i namješteno kako ne bi bili sol zemlje ove. Kao kakvo prokletstvo, obljutavila nam je upravo zbog toga i hrana i voda; samo zemlja nije, jer ona je još krvava.
Potpuno dezorijentirana i pogubljena vlast koju ni dramatični događaji ne uspijevaju donekle uozbiljiti, samo je tek vidljivi indikator poražavajućeg stanja u Hrvatskoj.
Ono sve što se nataložilo u nama svih ovih godina, a nekako se prešućuje i zaobilazi moglo bi, kako stvari stoje, eruptirati i opasno zaljuljati ne samo političke oligarhije nego i društvo u cjelini.
Naime, predugo traje ova agonija iščekivanja i nadanja u bolje sutra. Oni koji vode ovu zemlju već godinama pokazuju i dokazuju, zapravo na nama testiraju, svoju neshvatljivu nesposobnost i nedoraslost vremenu u kojemu djeluju. Kao kakvi luđaci, greškom pušteni među normalan svijet, špartaju labirintima vlasti, kočopere se u skupocjenim odijelima i još skupljim limuzinama, liječe svoje bolesne ambicije i komplekse nemilice trošeći tuđi novac za svoj račun i ugode, iz obijesti i neiživljenosti svako malo se razvode, utapaju se lažnom svijetu kojeg podešavaju na mjeru vlastitog osrednjeg duha i trivijalne prosječnosti…
Još davno je veliki Albert Camus rekao kako je jedna od karakteristika osrednjeg duha potreba za vječitim preračunavanjem. A oni stalno nešto preračunavaju, zbrajaju sebi, oduzimaju drugima, pokazuju na ankete koje sami naručuju i zatim ih našim novcem masno plaćaju, sumanuto jedni druge naizmjenično šalju u zatvore, vrte se – i vrte nas! – u začaranom krugu u kojemu tek rijetkima neće navući luđačku košulju…
Smatrate da je situacija bolja? Ne, ona je još gora. Nema tih riječi koje bi vjerno opisale stanje u Lijepoj našoj.
Dok ovi rade to što rade narod omamljen tonama sedativa tupo zuri u ništa; čeka nekakve promjene koje, ako se i dogode, neće biti po njegovoj volji upravo iz razloga što taj isti narod nije aktivan niti angažiran u mjeri koju nalaže ova dramatična situacija. Uškopljen stranačkim kvazi ideologijama te izmrcvaren bezbrojnim pokušajima prepušta svoju sudbinu u ruke zlim ljudima i lošim gospodarima.
Branitelji na hladnom zagrebačkom asfaltu jedni su od rijetkih koji koračaju, no i njima je davno smješteno i namješteno kako ne bi bili sol zemlje ove. Kao kakvo prokletstvo, obljutavila nam je upravo zbog toga i hrana i voda; samo zemlja nije, jer ona je još krvava..
Dok su im oni gore navedeni i njima slični u ratu, a naročito nakon rata prodavali tvornice i nacionalno bogatstvo bjelosvjetskim hohštaplerima, istodobno šaljući na ulicu kolone očajnika, pravdajući to nekakvim zakonima tržišta, branitelji su, na žalost, propustili priliku na vrijeme onemogućiti sve te nitkove koji su uništili sve čega su se dohvatili.
Kažu da nikad za istinu i pravdu nije kasno, no imamo zastrašujuću bilancu ispod koje netko – tko je taj!? – mora podvući crtu i reći brutalnu istinu u kakvu smo se to provaliju sunovratili.
Osim onih s početka teksta, tko je u Hrvatskoj zadovoljan?
Pa svi su nezadovoljni! Mislite da među onima što kopaju po kantama za smeće nema, recimo, umirovljenih učitelja i profesora? Tek držanje i uredna odjeća, dok traže plastičnu bocu, razotkriva razmjere njihove i ne samo njihove socijalne i ljudske drame.
Propadajući u zemlju s tom prokletom plastičnom bocom pitaju li se i tko je sve zakazao u odgoju i obrazovanju kod ljudi koji vode ovu napaćenu zemlju? Ni u našoj Crkvi ne zvone zvona kako bi trebala zvoniti. Kome zvono zvoni?
