Kolovoz 08, 2020

Login to your account

Username *
Password *
Remember Me

vrh desno2

Kolumna pukovnika Milenka Jelića: "Priča iz dubine"

Tamo daleko od Straduna, tamo gdje su ljudske noge rijetko stupale, tamo se krajolik iz daleka prikazuje kao lijep zelen pitom, ali kad stupiš nogom na njega tek tada vidiš koliko je nepristupačan, koliko je težak, koliko svakog k sebi teško prima. U tome mu pomažu prirodni saveznici, teški kamenjar, šikara i danju sunce koje prži i svakome tko se usudi prkositi uzima i zadnji atom snage. Po danu popušta pred upornima jake volje, ali noću, noću dobije neku posebnu snagu koju pobjeđuju samo najhrabriji i najuporniji. Na tom terenu gdje nema puta ni oputine, branio se Dubrovnik, stvarala se Hrvatska. Mala grupa odabranih brigadnih diverzanata, točno prije dvadeset osam godina, nije marila za sve teškoće te je bez ikakvih kalkulacija, bez kapi vode, budući da su se već drugi dan nalazili u pričuvi na prvoj crti, krenuli u akciju po zapovijedi zapovjednika brigade, tada u činu brigadira, Mirka Šundova, te još jedan put pokazali što su jedan drugome značili u to vrijeme kada su se zvali braćom po oružju.

Ovu priču s prve crte u ime nas devetorice posvećujem svakom kome je Hrvatska na srcu, a želi se podsjetiti ili doznati kako su pripadnici 4. brigade ZNG, gotovo goloruki, bez podrške topništva, avijacije, helikoptera odlazili u dubinu u nepoznato kako bi stvorili našu jedinu i vječnu Hrvatsku.

Samo ovakva sjećanja nas sudionika mogu za buduće naraštaje stvoriti pravu sliku čistoće, ljepote duha te vrednota kakvima se stvarala naša domovina, a u tom su stvaranju pripadnici naše postrojbe 4. brigade ZNG dali nemjerljiv doprinos.
S obećanjem i nadom da će moja braća od zaborava spasiti još puno događaja, sad ispred prve crte želim s vama podijeliti sjećanje ovom „Pričom iz dubine“.

Dana 01.07. Diverzantski vod zaprima zapovijed da izađe na kotu 66 (po nebu) na pravcu Osojnik Nevada. Tu smo ostali do 02.07. kada smo upućeni na kotu 56 pa po zapovjedi dalje na kotu 11 i nakon cca. dva sata dobili smo zapovijed osvajanja kote 24 s tim da će grupa ljudi iz 2. bojne izaći istovremeno na kotu 58 koja dominira koti 24. Kota 24 jednim je većim dijelom obrasla visokim raslinjem, te sam pozvao naše minobacače da jednim plotunom popločaju navedenu kotu. Prva mina pogodila je sami vrh, te sam oduševljen pozvao da upute još jedan plotun. U tom trenutku umiješao se zapovjednik brigade te me pitao vidim li ja mrave (kako smo u komunikaciji nazivali neprijateljske vojnike) na navedenoj koti na što sam mu ja odgovorio da ne vidim. On je obustavio daljnje djelovanje te nas je pitao:" Znate li, Bože dragi, koliko mi imamo mina" te je zapovjedio daljnju vatru samo na njegovu zapovijed i to kad budemo vidjeli mrave. Na to sam sebi promrmljao u bradu da kad ih vidimo više nećemo moć koristiti navedene usluge. Kasnije se pokazalo da je ispaljena mina vjerojatno utjecala da se neprijateljski vojnici povuku na drugu stranu čuke u sklonište na sigurnije mjesto očekujući sljedeći plotun naših minobacača. Došavši pod samo brdo, održali smo kratki dogovor te se rasporedili u trojke štiteći jedni druge prilikom prebacivanja odnosno penjanja.

Nakon što smo stigli 10 metara od vrha javio sam se zapovjedniku 2. bojne koji mi zapovijeda da nastavim s napredovanjem iako druga grupa nije javila svoju poziciju. Naime iz mog položaja mogao sam uočiti da se nitko ne penje prema dominantnoj koti. Prema vrhu smo napredovali raspoređeni u tri grupe na razmaku cca 40 metara. Izašli smo na vrh oko 20.45 o čemu sam šifriranim tekstom izvijestio službujućeg brigade časnika gosp. Stanka Čelara. Od istog smo dobili zapovijed da napravimo kružnu obranu. Nakon zauzetog položaja kružne obrane, dok sam sastavljao telegram na nas je otvorena vatra iz pješačkog naoružanja. Istoj se pridružio i Browning s dominantne kote 58. Zadnja grupa koja je izlazila naišla je na neprijateljske vojnike (gustiš - vidljivost oko 10 m.). U direktnom okršaju tešku prostrjelnu ranu ramena zadobio je suborac Miro Vukorepa. Uzvratili smo vatrom, a nakon što smo mu pružili prvu pomoć previjanjem, kontaktirao sam službujućeg brigade. Pitao me je može li jedna grupa ostati na položaju, a da druga grupa izvuče ranjenika? Moja procjena je bila da se s obzirom na ranu, udaljenost od naše prve crte te konfiguraciju terena, budući da nas je bilo samo devet, a jedan od nas bio je teško ranjen te su ga najmanje četvorica trebala izvlačiti, a preostala četvorica bila su premalo za zauzimanje položaja, moramo povući. Odluka se pokazala potpuno ispravnom jer smo svi skupa krajnjim naporom te ponajprije jednom izuzetnom hrabrošću i izdržljivošću ranjenog Mira uspjeli izvući.

U akciji na nevjerojatno teškom terenu Davor Perković i ja zadobili smo ozljedu noge.
Odmah nakon previjanja ranjenika začuli su se u neposrednoj blizini glasovi neprijateljskih vojnika. Zapovjedio sam da Dražen Rajčić ostane sa mnom čuvati odstupnicu, a da ostali s ranjenikom krenu u izvlačenje.
Sjećam se da smo se Dražen i ja samo pogledali. Taj pogled i stijenu na kojoj smo stajali nikad neću zaboraviti. Sve to skupa događalo se daleko od naše prve crte, a glasovi neprijateljskih vojnika bivali su sve glasniji i jasniji. Rekao sam:" Dražene pripremi granate", kako smo tada zvali rakete MGL-a.
Pamtim da smo ih imali osamnaest. Iste su se nalazile u plastičnim vrećicama. Dražen je oslobodio rakete iz plastične folije te ih je uredno složio ispred nas.

Na pojavu neprijateljskih vojnika otprilike 35 - 40 metara od nas, otvorio sam vatru, i to 3 puta po šest raketa.
Ta vrsta oružja nije bila poznata suprotnoj strani pa je učinak bio još i veći jer su mislili da mi bacamo bombe, te su vikali "Beži, Ustaše su svuda oko nas".
Navedeno oružje sam dobio 28. svibnja u Hutovu točno na rampi nakon što sam prvi put došao iz Velje Međe u zapovjedništvo brigade.
Predao mi ga je general Petar Šimac i don. Ljubo Pavić, a poslao ga je brigadir Matko Raos na moje ime. Hvala im i ovaj put, spasilo nam je život.
Nakon što smo se uvjerili da smo odbili neprijateljski napad, a već je pala i noć krenuli smo putem kojim smo i došli te smo nakon nekog vremena sustigli naše suborce. Rana Mira Vukorepe je nakon kraćeg vremena prokrvarila tako da smo je morali ponovno previti.
Teren kojim smo se povlačili bio je vrlo zahtjevan, a Miro je usprkos tome što smo mu previjali ranu gubio sve više krvi.
Do pola noći izvlačenje je nekako išlo, a poslije pola noći svaki je korak postajao teži.

Neki od nas imali su pjenu oko usta, dehidrirali smo, a kako je tek bilo Miru
koji se unatoč svemu držao izuzetno hrabro. Uz sve probleme koje smo imali najviše nas je pogodio nedostatak vode, naime protekao je drugi vrući ljetni dan s 1 litrom vode koju smo dva dana ranije ponijeli sa sobom.
U jednom trenutku pojavilo se i pitanje jesmo li na dobrom putu, a nakon nekoliko previjanja izgubila se radio stanica i kodirana karta, ne znam točno kako, pretpostavljam da je ostala na zemlji dok smo ga previjali.

Uslijed tih nadljudskih napora u jednom trenutku Miro onako blijed i iznemogao kaže mi:" Zapovjedniče, ostavite me, vi ´ajte".
"Miro ili ćemo se vratiti svi ili nitko, ma bit će sve u redu" odgovorio sam mu.
Uz kretanje noću (srećom bilo je vedro) kroz obrasli hercegovački krš kretali smo se zadnjim atomima snage. Svako malo smo zastajali. Miro je izgledao sve bljeđe. Pred zoru negdje oko 03:50 u jednom trenutku mi se učinilo da smo došli ispod malog brda gdje bi trebala biti naša prva crta. U to vrijeme bilo je uobičajeno da nakon šuškanja s prednje strane prve crte zavitlaš dvije tri bombe, te je novonastala situacija uz gubitak motorole mogla biti vrlo ozbiljna za nas koji smo se približavali.

Stali smo, i počeo sam dozivati "´ej ko je gore“ i predstavio se. Taman kad sam izgubio vjeru da smo na pravom mjestu netko se javio.
"Imamo teško ranjenog, svaka sekunda je dragocjena, puno krvari". "Dobro dođite polako" odgovorio je gore glas. Bio je to vod druge bojne kojim je zapovijedao Goran Smoljo (sada u činu pukovnika).
"Vode, vode imate li vode" pitali smo. "Nemamo vode ali imamo mlika". Nismo odbili.

Nakon par minuta nastavili smo sada oputinom ka komunikaciji gdje nas je čekao sanitet. Sanitet je čekao cijelu noć te su i oni izgubili nadu da ćemo doći sa živim ranjenikom.

Hvala dragom Bogu i svakom sudioniku akcije čiji je nadljudski napor doprinio da je ova priča o spašavanju ranjenog suborca koja u sebi sadrži mnoge detalje iz kojih se mogu iščitati svijetle strane Domovinskog rata na kraju sretno završila.

Zbog teškog terena izvlačenje s ranjenikom trajalo je cijelu noć, točnije do 04,45 h kada je ranjenik predan sanitetu. Sutradan je na isti položaj izašla 2. pješačka bojna i zauzela ga bez borbe jer su ga neprijateljski vojnici u međuvremenu napustili.

Sudionici akcije:
1. Miro Vukorepa
2. Dražen Rajčić
3. Miroslav Stupalo
4. Zdravko Čatipović
5. Dragan Banić
6. Dragan Didić
7. Davor Perković
8. Jure Radan
9. Milenko Jelić

DOĐIMO I POKLONIMO SE

kapelica dracevacSvakog prvog petka u mjesecu, u 09.00 sati u Spomen kapeli "Sveti Križ" - voj. Dračevac održava se Sveta misa zadušnica za sve poginule i umrle pripadnike 4. Gardijske brigade.

projektza

Europska unijaSufinancirala je Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.

O PROJEKTU

lenta eu

Online monografija

korica monografija

Veteranska odora

upute o nosenje odore