Za nekoliko dana, točnije 2.veljače u Vukovaru će se, kako je i najavljeno, iz svih krajeva Hrvatske okupiti uznemireni i ogorčeni hrvatski branitelji, a i svi ostali građani koji se protive uvođenju ćiriličnog pisma i srpskog jezika u prostor koji još uvijek paraju krici žrtava i mučenika Vukovara ’91 .
Učenik Ćirila i Metoda, Klement Ohridski, osporavani izumitelj ćirilice koji je i sam svojedobno (konac 9. st.) doživio sudbinu tisuća vukovarskih prognanika ni slutio nije da će njegovo pismo biti sol koju će bešćutnici razbacivati po tolikim hrvatskim ranama.
Natpisi kojima su se služili rušitelji
To pismo kojim se inače služi nekoliko naroda jugoistočne Europe i bivšeg SSSR-a, osim zahtjevnijih tipografskih vještina,samo po sebi nije suspektno da u sebi s obzirom na mjesto i vrijeme uvođenja, ne unosi razorni virus međunacionalnih podjela i razdora .
Uvažavajući zakonske propise kojima su regulirani uvjeti uvođenja manjinskog pisma i jezika, u ovom slučaju više od trećine stanovnika po zadnjem biračkom popisu, ostaje spornom i znakovitom silina zahtjeva da se po mjestima najvećeg suvremenog europskog stratišta postave natpisi i oznake kojima su se služili rušitelji Vukovara.
U članku 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina doslovce stoji:
“Odredbe ovoga Ustavnog zakona i odredbe posebnih zakona kojima se uređuju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina moraju se tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima.”
A što je s hrvatskim narodom?
Da nije bilo brutalne velikosrpske agresije koja je razorila i spalila Vukovar do temelja, pobivši na najokrutniji način tisuće hrvatskih vojnika – branitelja i civila,protjeravši nepregledne kolone Vukovaraca, odvodeći tisuće njih po raznim konclogorima u Srbiji iz kojih se mnogi ni do danas nisu vratili,ova priča o dvojezičnosti ne bi uopće pobudila interes, tjeskobu i zgražanje većinskog hrvatskog naroda.
Gospoda kojoj se žuri s uvođenjem dvojezičnosti u Vukovaru previđaju gore citirani članak navedenog zakona u kojemu se navodi poštivanje i hrvatskog naroda.
U ovom slučaju tog naroda kao da i nema.
Ako im je već toliko stalo do suživota,razumijevanja, solidarnosti ,snošljivosti i dijaloga između većinskog hrvatskog i manjinskog srpskog naroda, gospodin Pupovac, aktualni premijer Milanović kao i cijela bulumenta medijskih jurišnika trebali bi se rukovoditi politikom njima omraženog tuđmanovog režima koji je proveo mirnu reintegraciju tog područja,pa i na način – uvažavajući specifične osjećaje građana srpske nacionalnosti – uvođenjem moratorija na služenje vojnog roka vojnim obveznicima srpske nacionalnosti.
Zašto se ne uvede moratorij, zašto?
Zašto se, uvažavajući specifične osjećaje građana hrvatske nacionalnosti , ne uvede moratorij na ćirilicu i srpski jezik u cilju zacjeljivanja ratnom agresijom zadobivenih rana? Uvjerenja smo da bi značajan dio vukovaraca srpske nacionalnosti,od kojih su neki i branili Grad razumno prihvatili ovaj prijedlog upravo u cilju izgrađivanja suživota koji bi jamčio sigurnost i jednakopravnost građana bez obzira na nacionalnost te blagostanje tog nekad bogatog grada.
Čini se da ova kastorska vlast,kao i ona Sanaderova, osluškujući eho iz Bruxellesa nije u stanju zaštititi nacionalni interes i dostojanstvo većinskog naroda, od kojeg nisu dobili legitimitet za obnašanje ovakve vlasti.
Da sve skupa ima i groteskne konotacije govore primjeri upravo iz te i takve Europe gdje na primjer u jednoj Britaniji ili Španjolskoj traju višedesetljetni sukobi kojima se manjinskim narodima onemogućuju elementarna prava, ali to oni i njihova propaganda podvode pod tzv. demokratski folklor.
“Quod licet Iovi, non licet bovi” ili prevedeno na hrvatsko-latinično pismo: Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu.
MARIO TOMASOVIĆ
Foto: Davor Pongračić / CROPIX
