U samom uvodu ovoga prostora naše web stranice, kojega smo namijenili za kolumnu ili iznošenje stavova veterana o važnim temama hrvatskog društva, pozdravljam sve posjetitelje naše stranice, u prvom redu veterane 4.gardijske brigade , svih hrvatskih gardijskih postrojbi , sve hrvatske branitelje i sve ljude dobre volje koji će čitati i komentirati naša razmatranja. Ovaj prostor nismo namjenili samo unaprijed odabranim pojedincima stoga koristim priliku pozvati veterane 4.gbr da daju svoj doprinos sudjelujući u pisanju kolumni i kritičkih osvrta na posebno odabrane teme, imajući na umu da mogu i sami birati i predlagati teme o kojima će pisati. Isto tako važnim smatram napomenuti kako ovdje izrečeni stavovi i mišljenja nisu službeni stavovi Udruge veterana 4.gardijske brigade. Velik je broj važnih tema o kojima bi željeli čitati i raspravljati veterani ali za prvi put želim krenuti od one za koju mislim da je apsolutni prioritet u veteranskim krugovima a ona je : Presuda Haškog tribunala hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču. Neprijeporno je kako smo svi mi s posebnim osjećajima, strepnjom i jednakom željom izčekivali 15. travanj 2011.godine nadajući se pravednom pravorijeku suda. Vjerovali smo kako će se uvažiti sve činjenice i okolnosti koje su predhodile Oluji. Prvostupanjska presuda na žalost bacila je blato na svu čistoću koja se mora i treba očitovati u pravosudnim institucijama ,bilo da su one nacinalne ili međunarodne. Opće poznate činjenice su: – da je operacija Oluja bila legitimna operacija koja se poduzela poslije niza neuspjelih pokušaja dogovora s teroristima koji su okupirali gotovo trećinu tertorija RH, – da su terorističke snage predhodno etnički očistile okupirani prostor protjerujući i na svaki način terorizirajući Hrvate, – da je ova operacija imala visoko humanitarni karakter deblokade Bihaća u susjednoj Bosni i Hercegovini kojem je prijetila sudbina Srebrenice u kojoj je počinjen najmasovniji ratni zločin nakon drugog svjetskog rata,( katastrofa bi u slučaju pada Bihaća u ruke srpskih terorističkih snaga bila još širh razmjera), – da su, obzirom na prostor na kojem se provodila, opremljenost i tehnička svojstva naoružanja, civilne žrtve tijekom same operacije minimalne, -da je sama operacija svojim konačnim ishodom doprinijela uspostavi mira( potpora međunarodnoj zajednici ) i stvorila uvjete za Daytonski sporazum, Unatoč svemu tome ipak su osuđeni zapovjednici čije su snage u bitnome utjecale na konačni ishod vojno redarstvene operacije Oluja, a Hrvatska je nepravomoćno osuđena za zločinački poduhvat. Ovakva presuda duboko je pogodila ne samo veterane nego hrvatski narod u cjelini u Domovini i izvan nje. Ova presuda pogodila je svakog slobodoumnog čovjeka i dovela je u pitanje temeljno pravo svakog čovjeka i države da se brani kada je napadnuta i ugrožena vanjskom agresijom i unutarnjim terorističkim djelovanjem. Posebno bolno bilo je slušati obrazloženje o prekomjernom i neselektivnom granatiranju, u kojem je primjerice u Kninu poginio jedan civil, imajući na umu sa zemljom sravnjeni Vukovar, žrtve i razaranje hrvatskog i svjetskog bisera Dubrovnika, Šibenika, Zadra, Karlovca, Osijeka i drugih hrvatskih gradova i sela. Kolateralne žrtve sastavni su dio vojnih kampanja na žalost i danas kada se koristi znatno sofisticiranija vojna oprema od one s kojom je tijekom Domovinskog rata raspolagala hrvatska vojska, civilne žrtve brojnije su zbog samog karaktera vojnih kampanjapa se ipak vojnim kampanjam a opravdano ne mogu dati i ne daju tako teške kvalifikacije pout zločinačkog poduhvata. Republika Hrvatska punopravna je članica NATOa, te sudjeluje u brojnim NATO i UN vođenim misijama u svijetu. Kada bi se kriteriji o prekomjernom i neselektivnom granatiranju iz presude hrvatskim generalima primjenili na bilo koju vojnu operaciju saveznika činjenica je da nijedna ne bi mogla biti provedena što bi se negativno odrazilo na stanje opće sigurnosri u svijetu. Sada je vjerujem svima razumljiv posve utemeljen i opravdan stav SAD- a na mogućnost izručivanja njihovih vojnika međunarodnim adhoc sudovima. SAD su i u ovom slučaju pokazale da su istinski partner i saveznik Republike Hrvatske iskazujući javno svoju potporu RH što trebamo cijeniti. Vraćajući se na Domovinski rat, na sreću, sjećanje o njemu još uvijek je snažno u našem narodu, još smo uvijek živi u velikom broju mi svjedoci vremena koji smo sudjelovali u njemu ili na razne načine doživjeli sve strahote koje je donio, koji znamo kako je došlo do rata, tko su bili agresori i teroristi a tko se je branio, tko je rušio i ubijao a tko je silu primjenjivao opravdanoi u obrani. Ako je danas potrebno pomirenje i suradnja u jugoistočnoj Europi a ona je uistinu nužna onda se mora temeljiti na istini i katarzi a ne na lažnom prikazivanju činjenica i izjednačavanjem krivnje. Takvo nešto, pa da sve ima i pravedan cilj, nepravedno je samo po sebi i samo može voditi u nove mržnje i sukobe. Nama ne trebaju zato nikakve nametnute regionalne inicijatve koje su samim time što su nametnute odbojne i neprihvatljive. Treba nam suradnja utemeljena na međusobnim interesima uvažavajući sve različitosti. Naša reakcija na presudu svjedoči da su hrvatski veterani opetovano pokazali sposobnost prosuđivanja, odgovornost prema institucijama države koju su stvorili i razumijevanje odnosa snaga na svjetskoj političkoj sceni. Veteranska populacija, istina je, na različite je načine iskazala svoj stav spram prvostupanjske presude ali stav je jednak. Jedinstvo hrvatskih branitelja sačuvali smo unatoč snažnim nastojanjima na podjeli . Ovih dana druge teme dominiraju hrvatskim medijskim i javnim prostorom i rijetki su oni koji u javnosti govore o presudama, kao da je sve završilo, sve zboravljeno ali mi idalje pratimo proces koji je u tijeku i odnos društva i države spram istoga. Mi veterani spremni smo uvijek braniti hrvatske nacionalne interese i boriti se za istinu što nas i čini drugačijim od drugih. Oni koji su pametni lako će iz ovoga izvući da u Hrvatskoj već postoji jedan važan monitoring a narod je svoje rekao nakon prvostupanjske presude i još stoji na istoj poziciji. Bilo bi dobro stoga podsjetiti one koji su možda zaboravili na staru latinsku poslovicu koja kaže: “Vox populi vox Dei.”
IVICA TOLIĆ