Lipanj 04, 2020

Login to your account

Username *
Password *
Remember Me

vrh desno2

Kolumna pukovnika Milenka Jelića: "Četvrta brigada ZNG uvijek je bila rasadnik najboljih hrvatskih sinova"

Autor: Milenko Jelić Svi 20, 2020

Malo je prigoda u kojima se ne spomenu riječi ratnog ministra Gojka Šuška „Hrvatska vojska ima sedam gardijski brigada. Sve i dobro ustrojene i dobro opremljene. Ima jedna koja je udarna. To je četvrta.“

Nama pripadnicima, nama iz Resnika svaki ali baš svaki put te riječi zatresu srce. Mnogo je čimbenika koji su ugrađeni u taj mozaik, taj lik naše brigade. Želja mi je da ovom pričom potaknem i druge priče kako bismo budućim naraštajima koliko je to moguće dočarali, približili te čarobne riječi našeg ratnog ministra UDARNA BRIGADA.
Ovo je i poruka nekim našim političarima koji se jogune, koji ne osjećaju u srcu osim na jeziku poštovanje za našu braću po oružju koja su položila svoje mlade živote na oltar Domovine, a propustili su priliku pridružiti nam se u njenom stvaranju, da ego ne liječe na mjestima pijeteta žrtvama. Eto im sav luksuz koji smo im mi hrvatski branitelji omogućili. Nama ostavite naše ploče i naša obilježja pod kojima su ginuli najveći hrvatski sinovi za ostvarenje tisućljetnog sna.

Živi za mrtvu braću
- sjećanje na pogibiju Draška Čalušića i Aleksandra Armande, pripadnika brigadnih diverzanata.
Nadnevka 21. svibnja 1992. godine po zapovjedi zapovjednika brigade u ranim jutarnjim satima prošli smo kroz našu prvu crtu obrane, kroz satniju 3. imotske bojne na potezu Čavaška gradina - selo Čavaš.

Zadaća postrojbe bila je ući što dublje u neprijateljski teritorij, u povratku prije noći neutralizirati neprijateljsku živu silu te tako u neprijateljske redove uvući pomutnju i strah, ako u međuvremenu ne dobijemo neku drugu zapovijed.
Po zapovjedi, radio stanice su ugašene, s tim da ja svoju palim svakog punog sata, i to pet minuta prije i pet minuta poslije punog sata.
Početkom dana čule su se pojačane aktivnosti na brdu Lisac. Znali smo da su naši brigadni izvidnici s djelom ljudi 2. bojne krenuli u oslobađanje Velikog Lisca.

Nakon relativno kratkog vremena naši su zauzeli dominirajuću kotu te se preko motorole moglo čuti oduševljenje duž cijele prve linije.
Sjećam se da je i na nas je to lijepo djelovalo, osjećao sam da i mi jedva čekamo kontakt s neprijateljem.
Naše kretanje moralo je biti „nevidljivo“ te smo se dosta dobro maskirali, pazili smo na svaki detalj koji bi mogao stvoriti bljesak od puške ili nekog drugog predmeta. Teren je onaj pravi krški, ljuti Hercegovački. Kao srnjak kad izađe na pašu i svaki put nakon što uzme hranu provjerava svoju okolinu tražeći eventualne neprijatelje tako i mi svaki korak gazimo što je mogućne mekše.
Za vrijeme kratke pauze dogovarali smo kako dalje, počelo je granatiranje samog vrha Velikog Lisca, svako peta šesta granata imala je neki dim, pa su se iznad vrha dizale dimne gljive. Iako je isto bilo za očekivati jer se isti scenarij ponavljao uvijek nakon što bi naše postrojbe zauzele određenu kotu, ipak nas je iznenadila brzina kojom se to sve skupa dogodilo.
Nakon kratkog granatiranja dobili smo šifrirani telegram koji je glasio "Vratite se do prve tvrde linije, potvrdite da ste razumjeli". Nakon naše potvrde krenuli smo prema nazad. Od tog trenutka motorola je bila uključena te sam mogao pratiti što se događa. Uslijed granatiranja došlo je do pogibije naših pripadnika na Liscu, a nekoliko neprijateljskih vojnika su topničku pripremu iskoristili da bi došli pod sami vrh Velikog Lisca. Prilikom izvlačenja postojala je velika mogućnost da uhvate izvidnika Deana Miljka koji je ostao u poluokruženju te smo svi sa zebnjom slušali događanja u tom trenutku. Dean se uspio izvući te smo svi odahnuli.

Nakon povratka na našu prvu crtu stupio sam tvrdom vezom u kontakt s našim zapovjedništvom, te mi je u kratkim crtama rečeno što se dogodilo na Velikom Liscu.
Nova zapovijed glasila je- odlazak u selo Zagorac, tu sačekati drugu samostalnu (Matijaševu) satniju te ponovno pokušati vratiti Lisac.
Po dolasku u selo Pećine ostavili smo m/v te smo se pješice uputili prema selu Zagorac. Sunce se već visoko popelo na horizontu, proljeće je već poodmaklo i krajolik je bio obučen u mlado zelenu boju ali znoj i suze nisu dopuštali da toga budemo svjesni. Tih se mjeseci na jugu ginulo, branio se Dubrovnik, stvarala se država, odlazak kući često je značio da idemo bratu po oružju na pogreb, pa ni u tim trenucima nije bilo zadovoljstva.

Malo pomalo otvrdnjavali smo na sve. Sjećam se, često bih sam sebe propitivao je li to normalno da ti pogine prijatelj, ti goriš a nema suza, i kad se skoro s tim pomiriš ono u mraku iz tebe krene i teće i teće i poslije bude puno lakše. Zapravo sve se događalo tako brzo da bi znalo proći i dva tri dana da se ne sjetiš kuće, sina, žene majke...
Kretali smo se prikriveno koliko nam je to dopuštao teren. U jednom trenutku nešto prije sela čuli smo žurne korake. Bili su to pripadnici 2. bojne koji su nam ispričali da su se sukobili s neprijateljskim vojnicima, po njima su ti vojnici nosili vodu i hranu na Lisac.
Nastavili smo dalje, po dolasku u selo izvršili smo pretres svake kuće, svake šupe te nakon što smo ustanovili da nema nikoga povukli se iz sela. Rasporedili smo se u trojke najviše poradi minobacačkog napada, u to vrijeme to je meni osobno, a i mnogim suborcima bilo najteže za izdržati. Danju i noću su minobacačima tukli naše položaje. Po danu u rijetkim pauzama u granatiranju, govorili smo da su na marendi ili na ručku, noću su granatirali rjeđim intenzitetom, osim prvih dana nakon zauzimanja određenog položaja kada su nas "štemali" cijelu noć.
Bio sam u trojci s pokojnim Draškom Čalušićem i pokojnim Armandom Aleksandrom u prvoj uličici do sela Zagorca. Dok smo čekali da nam se pridruži satnik Andrija Matijaš sa svojom satnijom, sjedili smo i pričali kako i u koje vrijeme napasti Lisac. Nakon nekog vremena pokušao sam dobiti satnika Andriju Matijaša i zapovjedništvo brigade ali nije bilo signala. U tom trenutku kod mene je bila radio stanica marke YAESU, a MOTOROLA je bila kod Davora Perkovića, pa sam mislio da ću s njom uspjeti stupiti u kontakt, te sam otišao po nju prema ovim drugim trojkama.
Netom što sam izašao iz uličice u kojoj sam se nalazio čuo sam dobro poznati zvuk opaljenja iz MB 120, te sam potrčao prema ostalim pripadnicima. Već u sljedećem trenutku čuo sam zviždanje iznad glave. Bacili samo se u jedan mali škrip Dražen Rajčić, Branko Bogdan i ja. U normalnim okolnostima u taj škrip ne bi stalo ni malo veće dijete ali mi smo tri stala. Zasulo nas je junački i u jednom trenutku bili smo bijeli od kamene prašine kao da smo radili u mlinu.
Iako smo imali ogroman staž u tome da nas granatiraju a da mi nemoćni ležimo i molimo se, ovaj put to je stvarno bilo po nekoliko metara od nas, a zaklon nikakav nismo imali. Tako dok svatko od nas razmišlja i moli se začulo se zapomaganje pokojnog Armande Aleksandra. Ljudi su odmah htjeli krenuti. Rekao sam:" sačekaj, sačekaj da prođe plotun". Naime, te plotune može se iskustvom dosta dobro pratiti i samo treba sačekati možda pola minute od posljednje granate te ako nisi čuo opaljenje relativno sigurno možeš krenuti, ako kreneš naslijepo velika je vjerojatnost stradavanja.
Možda nakon tridesetak sekundi ponovno smo začuli zapomaganje, istrčali smo, došli do mrtvog Draška Čalušića i ranjenog Armande Aleksandra. Mina je pala niti dva metra od njih, Armanda je imao strašne bolove, pokojni Draško izgledao je kao da je zaspao. Na sredini čela imao je sitnu ulaznu ranu od gelera, te u predjelu lijevog bubrega. Armandu smo stavili u šatorsko krilo i ponijeli smo ga prema selu Pećine. U svoj toj nevolji čak smo ponijeli i njihovo naoružanje. Bilo je strašno vruće i vrlo teško ga nositi poglavito što je na svaki korak osjećao strašne bolove. Dok smo ga nosili, cijelo vrijeme smo trpjeli minobacačku paljbu jer smo sada bili vidljivi s brda Mali Lisac koje se nalazilo nekoliko stotina metara od nas, a na njemu su se nalazili neprijateljski vojnici tako da su nas gađali i iz pješačkog naoružanja. Nakon jednog dijela puta uspio sam dobiti zapovjedništvo brigade te smo se dogovorili da sanitet čeka u selu Pećine.
Negdje na pola puta vidio sam da će izvlačenje dosta dugo trajati pa sam odlučio da trčeći cestom što prije dođem do sela kako bi našim vozilom krenuo prema njima. No na samom ulazu u selo došlo je i sanitetsko vozilo s doktorom Markom Jukićem. Marko me je pitao gdje je ranjenik rekao sam ravno pola kilometra otprilike idu cestom. Iako je minobacačka paljba bila permanentna i vidjele su se poslije svake mine gljive od prašine, Marko nije htio sačekati niti da uđem samo je rekao vozaču vozi, vozi a meni dobacio ti ostani, ne trebaš. Ja sam krenuo po kombi i dok sam došao u selo po kombi sanitet je već prošao.
Netom poslije došli su i ostali te smo krenuli put baze u Hutovo.

Išli smo pomoći brigadnim izvidnicima i drugoj bojni, a sami smo izgubili čovjeka i jedan borac nam je teško ranjen. Saznajemo da oni imaju tri mrtva i pet ranjenih. Iako smo gladni, žedni, premoreni, ojađeni, svi kao jedan slažemo se da treba ići po mrtvo tijelo pokojnog Draška Čalušića. U zapovjedništvo brigade slika ista, tuga, jedno vrlo teško stanje. Nakon što sam dao izvješće o događanju kazao sam da želimo ići izvući mrtvo tijelo pokojnog Draška Čalušića.
Rečeno mi je da je to vrlo opasno i da će akcija širih razmjera krenuti za dva tri dana i da nema potrebe da još netko strada.
Odgovorio sam da smo mi u vodu odlučili kad padne noć da idemo i da nema šanse da ga tamo ostavimo. Na to su izvidnici rekli: „vi ste nama išli pomoć idemo i mi s vama“.
Procijenili smo da je optimalni broj dvadeset što je bilo dovoljno za mijenjanje prilikom nošenja, a opet da kretanje može biti dovoljno tiho.
Krenuli smo kad je pala noć. Dogovorili smo raspored kretanja: Dean Miljak ide prvi lijevom strane ceste, ja prvi desnom stranom ceste, sljedeća dvojica iza nas na sigurnoj udaljenosti da ako mi upadnemo u zasjedu da ne upadnu i oni i dalje sljedeći održavati toliki razmak da se još uvijek možemo pratiti.
Kad smo došli blizu mjesta Draškove pogibije kleknuli smo i sačekali neko vrijeme.
Ljudi iza nas nisu se pojavljivali pa sam se s Miljkom dogovorio da ostanem tu čuvati dostignuti položaj, a da se on vrati da provjeri gdje su ostali, da se nisu izgubili u noći.
Nakon nekog vremena Miljak se vratio s ostalima te smo jedan po jedan prišli pokojnom Drašku zavezali ga za nogu konopom te se odmakli i povukli da provjerimo da slučajno nije minirano tijelo, jer je to bila česta zamka koju su neprijateljski vojnici koristili.
Uzeli smo tijelo te ga počeli nositi ali kako je po cesti je bilo dosta žala, u tihoj su nas noći neprijateljski vojnici udaljeni oko sto pedeset metara zračne linije odmah čuli te počeli pucati po nama. Od tog trenutka mi smo ga nosili gotovo trčeći.
Krenulo je granatiranje, nebo su obasjale rakete, meci su zviždali oko nas ali mi nismo odustajali. Uspjeli smo izvući mrtvo tijelo neozlijeđeni.

Ovo izvlačenje mrtvog tijela pokojnog Draška toliko nam je povratilo snagu da je i dan danas osjećam kada se sjetim tih dana.
Riskiranje života dvadeset zdravih momaka za mrtvo tijelo suborca najbolje opisuje vrijeme u kojem smo živjeli, ratovali i zvali se braća po oružju.
Moram reći da sada ne znam imena svih sudionika ove svete akcije, ali ću sve napraviti da ih pronađem, da njihova imena budu na ponos njima i njihovim pokoljenjima, našoj brigadi, kao i cijelom ZNG.

Nakon sahrane pokojnom Drašku borbeno sposobnih ostalo nas je sedam, te nam se priključio Miro Vukorepa. Po povratku s ispraćaja u Hutovo odmah smo krenuli s drugom samostalnom satnijom u novu akciju, oslobađanja sela Velje Međe.
U Veljoj Međi ostali smo tri dana, a na dan oslobađanja sela V. Međa umro je naš suborac pokojni Armanda Aleksandar. Na sahrani nismo bili jer nismo ni znali da je preminuo, nažalost, nitko nam nije ni javio, vjerojatno iz nekih psiholoških razloga i čuvanja zauzetih položaja.

Bila su to vremena u kojima ništa nije bilo nemoguće, odnosno u kojima je sve bilo moguće.

Neka ova priča potakne i drugu braću po oružju da ispričaju svoju priču iz prve ruke, kako bi budući naraštaji znali cijeniti ono što su neki od nas uložili u temelje Hrvatske Države a to je sve što su imali, svoje mlade živote.

Domovini vjeran
Pukovnik Milenko Jelić

DOĐIMO I POKLONIMO SE

kapelica dracevacSvakog prvog petka u mjesecu, u 09.00 sati u Spomen kapeli "Sveti Križ" - voj. Dračevac održava se Sveta misa zadušnica za sve poginule i umrle pripadnike 4. Gardijske brigade.

projektza

Europska unijaSufinancirala je Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.

O PROJEKTU

lenta eu

Online monografija

korica monografija

Veteranska odora

upute o nosenje odore