U godišnjem rasporedu dana, a mi ga zovemo kalendar, svi dani nisu jednako označeni. Neki su datumi i dani istaknutiji od drugih. Zašto? Očita je namjera onomu tko to gleda svratiti pozornost i upozoriti ga da to nije obični svagdan.  Međutim, lako je za kalendar koji se svake godine iznova tiska. Ali što ćemo s osobnim kalendarom? Što ćemo s onim danima koje smo mi u duši i u  srcu označili tako da svake godine sami sebi skrećemo pozornost na njih?  Na te datume dogodili su se događaji čiji smo akteri i smami  bili, a odredili su i osobnu i zajedničku budućnost. Te dane zovemo obljetnice. One, tj. obljetnice, i jesu da se prisjetimo događanja, ali i ne samo za to. Obljetnice su prvenstveno kako bismo sebe upitali: "Jesam li na tragu onoga što taj dan znači?" ili smo malo skrenuli pa kao pristojni ljudi, eto, slavimo taj dan, a onda već sutra po starome i po svome. Na žalost, danas možemo kazati da je ovo drugo prevladalo. 

Uvriježila su se mišljenja:
Prvo: "A što ja tu mogu?" Ništa nova. Uvijek je bilo tako da pojedinac može malo ili ništa.
Drugo: "Mi smo manjina".  A zar smo 91. bili većina?
Treće:  velika većina misli kako se to njega ne tiče, to spada na druge. A zar nije bilo vrijeme kada nas se sve ticalo, kada je jedan vodio računa o svima i svi su vodili računa o jednome.  Danas sebe čuvati bez svojih?! Možda se i može, ali sigurno ne za dugo. Jesu li obljetnice postale "odužiti se dugu" ili povod za komentare kao je piće bilo toplo, a besplatni je obrok mogao biti i bogatiji? Jesu li obljetnice "da me se vidi" ili "da se vidimo". Ili je možda obljetnica dan kada svi, ali baš svi, i koji nas vole i koji nas ne  vole, moraju priznati: to su ti! Koji ponos, dostojanstvo i zajedništvo!
Ponos i dostojanstvo se ne mogu čovjeku niti dati niti oteti. Ove "dvije stvari" čovjek sam stječe i sam rasprodaje. Hoćemo li to prodati kao što je, u Bibliji stoji, Ezav to prodao Jakovu za zdjelu leće. Zdjela, korito, jasle brzo presuše pogotovo ako ti ih puni tuđi gazda. A što onda? Zbog onoga što smo bili i što jesmo, nemamo pravo na luksuz kojega drugi uživaju. Kad stvari krenu naopako ili im se smjer kojim ide njihova grupacija ne sviđa, drugi se mogu jednostavno pokupiti i otići - dati ostavku. Mi se moramo boriti do kraja. Nitko se ne može pravdati da je neku bitku izgubio jer je  - protiv vlastite volje i razuma- morao izvršavati ono što nas vodi u poraz.  U tom slučaju ostaje neposluh kao izlaz. Za njega odgovaramo, a ishod slučaja pokaže koliko je odluka bila ispravna. Ovo nema veze s pozivom na nemir ili nešto slično. Ovo je samo poticaj da razmišljamo o dostojanstvu Sinova Božjih i sinova Hrvatskih, jer zakleli smo se i Bogu i narodu! Svi na raspolaganju imaju ostavke i mogu ih dati. Vojnikova se ostavka, pogotovo u teškim vremenima, zove dezerterstvo. Taj luksuz sebi ne možemo i ne ćemo dozvoliti i to mora biti svakome jasno. Možda nam se čini da smo ponekad vojnici koji su izgubili pobjede, ali to je samo ponekad, trenutna slabost. Još uvijek znamo, možemo i hoćemo.

Sretan Uskrs.
 
Fra Božo Ančić
 
kapelan 4. GBR